Autor: Vladimir Gligorov
Ašoka Modi, koji je bio zamjenik direktora istraživanja u Međunarodnom monetarnom fondu, a takođe i odsjeku za Evropu, kaže kako bi bilo bolje kada bi Njemačka napustila Evropsku monetarnu uniju, dok bi druge zemlje u njoj ostale. Zašto?
Jer bi, vjeruje on, njemačka marka značajno apresirala u odnosu na euro. Pa bi Njemačka više uvozila, a manje izvozila, dok bi bilo upravo obratno u slučaju preostalih zemalja koje bi koristile euro. To bi bilo isto kao kada bi ove poslednje zemlje devalvirale, da imaju svoj novac, u odnosu na njemačku marku. Što sada ne mogu jer koriste euro.
To bi se moglo postići i tako što bi sve druge zemlje koje koriste euro kao svoj novac napustile tu monetarnu uniju i posle formirale novu. Zašto, međutim, one to neće da učine? Zašto ne formiraju, recimo, Latinsku novčanu uniju i odvoje se od one u kojoj bi vjerovatno ostale Njemačka i Austrija i možda Holandija? Jer da bismo mogli da ocijenimo da li je predlog Ašoke Modija od neke praktične koristi, potrebno je da znamo koji su izgledi da bude prihvaćen.
Ili, drukčije rečeno, da bismo znali kolika je praktična vrijednost nekog političkog savjeta, moramo da razumijemo zašto postoji, ako postoji, podrška upravo suprotnoj politici. U ovom slučaju, zašto se čini da je veća podrška povratka marki u Njemačkoj nego što se tome nadaju druge zemlje članice Evropske monetarne unije?
Jedan razlog jeste što postoji istorijat odnosa između privreda koje sada koriste isti novac. Šta je nauk te istorije? Da bi se to vidjelo, pomaže ovo što kaže Modi. Naime, on vjeruje, kao i mnogi drugi, da je euro bio koristan Njemačkoj jer joj je omogućio izvoz u druge zemlje članice monetarne unije po realnom kursu koji joj je naklonjen. Kako je, međutim, došlo do toga da je Njemačka obezbijedila tu konkurentnost u okviru monetarne unije, dakle pošto se odrekla marke i sopstvene centralne banke?
Ne tako – što ponekad kažu oni koji manje razumiju ekonomiju ujedinjene Evrope od Ašoke Modija – što je došla do tržišta koje joj je u ranijim uslovima bilo manje dostupno. Zapravo, njemačke su privredne vlasti ocijenile da izvozni sektor ne može da se održi na tom tržištu ako se ne sprovede interna devalvacija u Njemačkoj. Neki koji se sada zalažu za to da Njemačka napusti euro kako bi druge zemlje članice mogle da devalviraju ranije su kritikovale odluku te zemlje da uopšte pristupi monetarnoj uniji, jer ne može da devalvira. I zaista, njemačka je privreda prošla kroz dug period niskih plata i visoke nezaposlenosti uz stalni napor da se održi fiskalna stabilnost i to je bilo u vrijeme kada je svima drugima išlo dobro, a nekima bolje nego ikada prije, što će reći u prvoj deceniji ovoga vijeka. Privredni rast je bio spor, kamatne stope veće nego što je to taj rast opravdavao, a stope nezaposlenosti je uporno bila iznad 10 odsto. Devalvacija bi bila najjednostavnije i najbrže rješenje, ali to u novčanoj uniji nije moguće. Odnosno, moguće je interno, smanjenjem plata ili njihovim veoma usporenim rastom i drugih troškova, koji su bar jednim dijelom značili smanjenje javne potrošnje usled smanjenih javnih prihoda. To je bilo vrijeme kada je njemački javni dug bio viđen kao neodrživ i njemačke su vlasti trpjele kritiku da ne ispunjavaju kriterije iz Mastrihta.
Usled povećane konkurentnosti njemačke privrede povećan je izvoz, a jednim je dijelom do toga došlo i ulaganjima u inostranstvo. Naime, zemlja koja ulaže u inostranstvo više nego kod kuće, ima dakle suficit na finansijskom i računu kapitala, ukoliko ne povećava devizne rezerve, što u novčanoj uniji nije lako izvodljivo, imaće i suficit na tekućem računu bilansa plaćanja, ili pojednostavljeno rečeno imaće suficit u spoljnoj trgovini. Ovo poslednje se može izraziti i tako što će se reći da je štednja povećana i prevazilazi ulaganja kod kuće. Dakle, Njemačka je popravila konkurentnost u odnosu na druge zemlje članice monetarne unije relativnim smanjenjem plata i izvozom kapitala. To je zašto je došlo do značajnog povećanja suficita u trgovinskoj razmjeni sa drugim zemljama evro zone, ali i sa ostatkom svijeta.
To ne znači da je dobro da Njemačka ima veliki suficit u spoljnoj trgovini. On, taj suficit, je i mjera odricanja Njemaca ne samo u vrijeme kada se plate nisu povećavale a nezaposlenost jeste, nego i sada. Jer bi svakako blagostanje ili standard njemačkih građana bili veći ako bi se dodatno povećale plate i uvoz robe i usluga. Do toga će po prirodi stvari na jedan ili način doći, samo što nevidljiva ruka ne radi brzo ili bar ne dovoljno brzo da bi se nekako uspostavila izgubljena ravnoteža.
Ako je njemačka privreda dovoljno fleksibilna, kao što se iz iskustva čini da jeste, trebalo bi razmisliti i kako bi se ponašala njemačka centralna banka, ako bi se vratila marka. Iz iskustva znamo da je to bila vjerovatno najsamostalnija centralna banka koliko dopire sjećanje, što znači da bi cijene bile stabilnije nego u ostatku monetarne unije. Upravo zbog toga je u ranijim vremenima mnogo zemalja vezivalo kurseve svoga novca za marku, što bi moglo da se dogodi i ako bi se vratila njemačka marka. Pa bi se trgovački i finansijski odnosi vratili tamo gdje su bili prije nego što je uveden euro. A to nije stanje privredne stabilnosti koje je ostalo u dobrom sjećanju mnogima u Evropskoj monetarnoj uniji.
Zašto dakle nema previše pobornika preporuke Ašoke Modija (a slično je pisao i Stiglic)? Zato što se ne cijeni da bi bilo bolje da se sadašnja monetarna unija zamijeni sistemom fiksnih kurseva vezanih za njemačku marku.
Peščanik.net